In the series “Genogram” I question inherited memories and events that were given and which marked my life and the life of my parents. Several years ago through systemic psychotherapy I was made aware of two neuralgic points which significantly marked me. The first one is the death of my sister Aleksandra who died at the age of six two years before my birth. The other is leaving Zenica when I was twelve at the very beginning of the war in Bosnia and Herzegovina.
Being a painful story for my parents, particularly for my mother, my sister’s death was a kind of taboo in the family. Her photographs and stories about her were deeply repressed even though Aleksandra was present during my entire childhood mainly through a certain fear of my parents. The story about refuge and the war is a story about the loss of identity, uprooting and a new beginning. My personal role in these events is little because one happened before me and during the other I was a child. They were both given and my role in them is passive.
This work is a meeting place and an attempt to search for an answers that might give me a personal resolution eventually. This is a confrontation with a so far unidentified place of sorrow. Howevere, sometimes there are no clear answers. “Puzzles” are scattered on the wall, I feel relief in confession and my personal progress is in the confrontation both through photography and through hidden family photos and through writing this text. The work itself becomes self-help and the place of my personal catharsis regardless of whether I found the answer or not.
The exhibits are original family photos from 1945 until now, postcards and newly made landscapes 40×50 cm. All the landscapes were photographed from 2010 – 2013. Gallery shown down is just the preview. Work is consisted of 68 photos and exists only on the wall.
OBITELJSKI ARHIV I MEMORIJA IZMAKNUTOG KONTEKSTA
(Osvrt na fotografski umjetnički koncept Genogram Davora Konjikušića)
„Genogram kao serija obiteljskih fotografija, pejzaža, odnosno mjesta koja gledam pasivno sa strane i s vremenskom distancom od skoro 20 godina nije fotografska serija. Za mene je to proces, defragmentiranje prošlosti, procesuiranje i na kraju suočavanje kroz samu činjenicu da posve intimnu priču izlaganjem činim javnom.“
Prvi dio umjetničke koncepcije Genogram fotografa Davora Konjikušića, temelji se na obiteljskim fotografijama nastalim prije i nakon umjetnikovog rođenja. Osim fotografija djeda, bake, majke, oca i davno preminule sestre, ovaj dio sadrži i niz starih razglednica reprezentativne i tipizirane dječje sreće te privatne tekstove koji započinju sa „draga moja curice“. Čitanjem rukopisa shvaćamo da su od strane roditelja upućeni djevojčici koja peti rođendan dočekuje u bolnici. Prema riječima autora radi se o njegovoj „prvoj neuralgičnoj točki“ – smrti.
Fotografija mrtve djevojčice na bogato ukrašenom odru prijelomni je moment nakon kojeg započinje drugi dio Genograma: s dvogodišnjim dječakom (autorom) koji puše rođendanske svjećice pokraj istog kauča na kojem je nekada sjedila spomenuta djevojčica. Ovdje se izmjenjuju stare albumske fotografije i one novije, autorove, ispod kojih su rukom ispisane kratke rečenice, crtice osobnih memorija, diskretne i šture „didaskalije“ za vanjskog promatrača. Ove fotografije mahom su urbano-pejzažne tematike, snimljene na ulicama, cestama, rijekama, smetlištima i ostalim (ne)mjestima Sarajeva, Beograda, Zenice… Prikazani gradovi već spomenutim popratnim rečenicama, odabranim kadrovima i vremenskim uvjetima odaju tjeskobu i posljeratnu pustoš No-gradova ali i podcrtavaju umjetnikove osobne borbe, brojne selidbe, konfrontirana sjećanja i „drugu neuralgičnu točku“ – rat.
Uvodni tekst Genograma semantički jednako participira cjelini kao i fotografije, pisma ili razglednice. Konjikušić ga završava rečenicom „Ritualno ih sahranjujem na zidu“, sugerirajući susret s ostavštinom obitelji i/ili pojedinca ali i svoje suočavanje s osobnim identitetom i poviješću koju tek naslućujemo.
Genogramu je moguće pristupiti nizom paralelnih iščitavanja i analiziranja: kroz umjetničku introspekciju, intimizam, autorefleksivnost, psihoanalizu, autoterapiju… No s druge strane i kroz metodološku dekonstrukciju, defragmentaciju i izmicanje konteksta kojim najintimnije elemente obiteljskih predmeta i memorije „eksploatira“ i detabuizira, tretirajući ih kao neizostavne mozaične ready-madeove u konglomeratu vlastite predpovijesti i povijesti. Radi se o memoriji koja je u očitom dinamičkom i analitičkom procesu izgradnje i razgradnje.
Detaljnija analiza Genograma kroz nekoliko cjelina dotaknut će niz društveno-teorijskih smjernica iščitavanja: kontekst obiteljske fotografije koja podjednako kreira i arhivira poželjnu stvarnost (prema M. Belaj), traumatsko postsjećanje (postmemory) unutar obiteljske prošlosti (prema M. Hirsch), praksu fotografiranja i javnog prikazivanja mrtvih (M. Henning prema J. Rubyju), auru vezanu uz dragocjenost i vrijednost obiteljskih fotografija i sjećanja (prema W. Benjaminu), razliku između osobne fotografije bez pretenzija i umjetnosti ili visoke kulture (prema P. Holland), praksu Ja-romana ili romana u prvom licu u kojem Ja samo sebe osjeća i ispovijeda (prema B. Slijepčević), perspektivu spectatora koji gleda fotografiju (prema R. Barthesu), razliku između fotografije i memorije (prema S. Kracaueru)…
Marija Borovičkić (sažetak teksta za časopis Život umjetnosti, 2014.)
